Kosovska jezična razglednica

Ove je godine u Prištini s radom počeo lektorat hrvatskoga jezika na najvećemu i najvažnijemu kosovskome sveučilištu, koje nosi naziv Hasan Prishtina, uz pripomenu da, kao i većinu drugih hrvatskih lektorata, njegovo osnivanje podupire hrvatsko resorno ministarstvo. Prigoda je to da se, u osnovnim crtama i malim sličicama, osvijetli jezični krajobraz novonastale i djelomično međunarodno priznate države, koja svoje ime duguje ptici pjevici čiji je mužjak prepoznatljiv po perju crne boje i žutome kljunu. Kosovo (albanski Kosova), neslavenska balkanska država čije je dakle ime slavenskoga podrijetla, u globalnome jezičnome odnosno sociolingvističkome smislu može se, posebice danas, smatrati zanimljivim prostorom, makar se to na prvi pogled može kositi s činjenicom da u njemu, u apsolutnome omjeru, dominira jedan jezik, jezik izrazito dominatna naroda koji čini nešto više od 90 posto ukupnoga stanovništva.

Priština – glavni grad Kosova, s brojnim ulicama posvećenim stranim političarima / Izvor Pixabay

Izazovi učenja albanskog

Taj – albanski – jezik specifičan je na mnogim razinama, posebice ako bi se te specifičnosti motrile iz perspektive govornika hrvatskoga jezika koji bi ga pokušali učiti, a oni među njima koji ga i uče (u prvome redu hrvatski diplomati) smatraju ga iznimno teškim. Na fonološkome planu susrest ćemo se s funkcionalnim glasovima (fonemima) kojih nema u hrvatskome, a koji su, primjerice, karakteristični za engleski jezik (fonemi /ɘ/, /δ/, /θ/). Postoji međutim na toj razini i poneka sličnost: albanski jezični standard poznaje razlike između „tvrdih“ i mekih“ palatalnih afrikata (hrv. č – alb. ç, hrv. ć – alb. q), no i taj jezik, baš poput hrvatskoga, zahvaća defonologizacija, u korist „srednjih“ (ni tvrdih ni mekih) izgovora. Na gramatičkome planu odlikuje ga ono što je specifično za još neke balkanske jezike (npr. makedonski), a to je uporaba člana ili izostanak infinitivnih oblika. Na leksičkoj razini hrvatski i albanski dijele neke standardnojezične orijentalizme, npr. çizme (čizma), jastëk (jastuk), sheqer (šećer), çorape (čarapa) i sl.

Među albanskim jezikoslovcima uvriježeno je mišljenje kako je albanski narod ilirskoga podrijetla, a takav stav nalazi odraz i u „prizemnijim“ vidovima, u nazivima poduzeća, trgovina ili restorana (nazivi poput Dardani ili Iliri). Albanski poznaje dva glavna narječja s nizom dijalekata. Dok se u Albaniji govori toskijskim narječjem, na Kosovu je, kao i među Albancima u susjednoj Sjevernoj Makedoniji, u uporabi gegijsko narječje, i poneki me kosovski govornici uvjeravaju da imaju određenih poteškoća u razumijevanju toskijskoga. No albanski je danas, barem službeno, od jezičnoga dogovora iz 1972. godine, jedinstven na Kosovu i u Albaniji, od kada funkcionira kao općenacionalni standardni (književni) jezik.

Prisutnost hrvatskog jezika

Upravo kada se govori o jezicima u službenoj uporabi, jezičnu situaciju u suvremenome Kosovu krasi stanovita kompleksnost, što se odmah zamjećuje bacimo li pogled na javne natpise. Premda, primjerice, u Prištini ili Prizrenu, drugome po veličini kosovskome gradu, više nema srpskoga življa, tijela državne uprave obvezna su na svojim pločama unijeti nazive na srpskome jeziku, no donose ih i na engleskome jeziku, koji također ima svojevrsnu funkciju službenoga jezika. Potonji je „najsvjetskiji“ (a zapravo jedini) svjetski jezik u službenome optjecaju otkad je, zahvaljujući vojnoj intervenciji NATO-a, Kosovo postalo od Srbije neovisnim teritorijem, a poslije i državom. Međutim, nije zgorega napomenuti, u imenima ulica uglavnom nema kratice za englesku riječ street (ST), nego samo RR (alb. rrugë – ulica) i UL (srp. ulica), ali je zanimljivo da policijska vozila imaju, ako se ne varam, samo englesku jezičnu oznaku (Police). I informacije državnih poduzeća i ustanova koje se nalaze na mrežnim stranicama uglavnom se donose na trima jezicima, premda u srpskim tekstovima, koji su pisani latinicom, nerijetko nalazimo prijevodne nespretnosti.

Hrvatski jezik na Kosovu svakako još uvijek ima komunikacijsku vrijednost. Zapitate li slučajnoga prolaznika, naravno starijega od 40 godina, govori li hrvatski, u pravilu će odgovoriti da govori/zna srpskohrvatski, odnosno srpski jer se taj jezik i učio dok je Kosovo bilo u sastavu Srbije. Naravno, iz perspektive kosovskih/albanskih govornika razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika možda se ne čine velikima, no uputno je, čak i iz sigurnosnih razloga, postaviti takvo pitanje jer se njime identificirate kao hrvatski, a ne kao srpski govornik, a Hrvati su na Kosovu iz poznatih povijesnih razloga percipirani kao prijateljska i njima sklona nacija.

Filološki fakultet s novim lektoratom hrvatskoga jezika / Atdhe Mulla

S govornicima mlađima od spomenute dobne granice, osnovno, ali i napredno sporazumijevanje uglavnom je moguće samo na engleskome (premda, dakako, ima dosta mladih koji ga ne govore), i to, kako izgleda, njegovoj američkoj inačici. U to se nije teško uvjeriti barem u nekim prilikama. Recimo, riječ bill, koja se rabi u britanskoj inačici, nije uobičajena (razumljiva) pa kada se od konobara zatraži račun u prištinskome restoranu ili kafiću, očekuje se uporaba riječi check. Ili, kada sam jednom prilikom mlađega službenika u nekoj ustanovi na engleskome upitao radi li lift, koristeći se pritom „britanskom“ riječi lift, dobio sam odgovor The elevator is out of function; lift se prvenstveno rabi u britanskome, a elevator u američkome engleskome. Sve to dakako ne treba čuditi; iz tih se malenih situacija iščitava i puno širi kontekst. U međunarodnim oružanim snagama pod zapovjedništvom NATO-a američki je utjecaj najizrazitiji, a ta je činjenica mogla naći svoj odraz i kada se engleski koristi kao drugi jezik. Kosovari upravo Amerikancima i zahvaljuju svoju neovisnost, dok njihovim bivšim, ali i živućim visokim dužnosnicima podižu spomenike. I u nazivima važnijih prištinskih ulica ima istaknutih Amerikanaca (npr. Bulevar Bill Clinton, RR/UL Robert Joseph Dole). Pritom valja napomenuti da je 2003. osnovano privatno američko sveučilište, koje dakako djeluje na engleskome jeziku.

Na Kosovu je srpski jezik prisutan na sjeveru države te u srpskim enklavama, gdje su javni i privatni natpisi na srpskome jeziku, dok ulice i trgovi nose naziv po istaknutim srpskim velikanima i zaslužnicima. Tako u Gračanici, koja se nalazi desetak kilometara od Prištine, sve vrvi ulicama posvećenima istaknutim povijesnim srpskim imenima (npr. Kralja Milutina, Stefana Dečanskog, Arsenija Čarnojevića) odnosno natpisima na srpskome jeziku. Na jugu pak, u prizrenskome području, i turski ima status službenoga jezika, što otkrivaju službeni natpisi, a taj status ima i bošnjački s obzirom na to da tu živi nešto više od pet posto Bošnjaka. Vrijedno je spomenuti da na Kosovu prebivaju još i Romi, Crnogorci, Goranci, Aškalije, kao i ponešto Hrvata, i svi oni doprinose kulturnoj i/ili jezičnoj raznolikosti mlade kosovske države. Dok Aškalije govore albanskim jezikom, Goranci, muslimani koji prebivaju na tromeđi Makedonije, Kosova i Albanije, govore dijalektom koji se obično uvrštava u torlačko narječje, a to u teoriji, ali i praksi znači da goranski govor mogu „svojim“ smatrati Srbi, Makedonci i Bugari.

Janjevački govor

Hrvatski i Hrvate na Kosovu „predstavlja“ sve manja i manja zajednica, koja ponajviše prebiva na području Janjeva, u kojemu trenutačno ima nešto oko 200, najviše 250 hrvatskih žitelja, i prijeti joj nažalost izumiranje, o čemu nijemo, ali znakovito svjedoče mnoge napuštene i bujnom vegetacijom obrasle kuće. Njihovi bivši stanari (i njihovi potomci) danas ponajviše obitavaju u zagrebačkoj Dubravi te u Kistanju, u Šibensko-kninskoj županiji. Ima neke paradoksalnosti u tome što janjevački govor jezikoslovci, odnosno dijalektolozi uvrštavaju u torlačko narječje. To narječje ne pripada hrvatskomu jeziku te se janjevački govor tek u nacionalno-kulturnome smislu može smatrati hrvatskim govorom. Koliko mi je poznato, Janjevci uglavnom ne vladaju jezikom većinskoga naroda, vjerojatno kao obrana od asimilacije. Još je jedan paradoks s tim u vezi: hrvatska djeca školuju se u školi na srpskome jeziku, i to prema kurikulu Republike Srbije – kosovski Srbi ne priznaju kosovski obrazovni sustav (niti koji drugi kosovski institucionalni sustav). Doticaj pak s hrvatskim jezikom i identitetom, kako to obično i biva u našoj dijaspori, osigurava Katolička crkva kao središte koje okuplja tu hrvatsku zajednicu.

Upada u oči i velik broj škola stranih jezika, a dojam da je njemački u prvome planu potvrđuje se u tendenciji da mnogi mladi Kosovori žele naći zaposlenje u Njemačkoj, Švicarskoj ili Austriji – na Kosovu je postotak nezaposlenosti među mladima vrlo visok, ali i postotak mladih u ukupnoj populaciji također je relativno visok; dojam koji će svakoga posjetitelja Prištine vjerojatno ophrvati jest odmah zamjetljiva brojnost mladih, posebice studenata, na njezinim ulicama. Kako je na početku ove kosovske jezične razglednice rečeno, i hrvatski je jedan od jezika koji se na Filološkome fakultetu spomenuta prištinskoga sveučilišta može učiti u sklopu izbornih kolegija, ali i kao tečaj za šire građanstvo te ne preostaje drugo nego nadati se da će broj studenata i polaznika koji ga žele učiti omogućiti dug život hrvatskomu lektoratu u Prištini.